Anica Tomić (40) hrabra je i uvijek interesantna i glasna kazališna redateljica čiji je društveni angažman u zaštiti onih slabijih, drugih, potlačenih protkan kroz njezin umjetnički rad, privatni, ali i u širem smislu – javni!
- U mojem životu je bilo mnogo izazovnih i teških godina, pa sam nekako naučena da je cijeli život izazov- kako bi rekao glavni lik romana Hotela Zagorje Ivane Bodrožić- uvijek očekujem da se može dogoditi nešto najgore, a ja bih dodala i ono što ne bismo pomislili da se može dogoditi, kad se dogodi treba gledati na način da se izborimo s tim što se događa, a da pritom da ne izgubimo sebe, i ne naudimo drugome. Ostati svoj u teškim vremenima najveći je izazov - jer takva vremena prokazuju i dobro i loše u nama samima.
- Da se uistinu možemo nositi sa svim jer želja da se preživi je jača od svih kolektivnih i drugih strahova koje si nadajemo. Nošenje sa strahom veće je od nošenja sa svim onim što smo mislili da strah može biti, ili strah postaje strah samo kad mu damo da nas preuzme ili, kako bi Fassbinder rekao, strah grize ljudsku dušu, ako mu to dopustiš.
- Govoreći u svoje ime, ako imate djecu i nemate puno izbora. Prvenstveno želite da su ona sigurna, da im ništa ne nedostaje, da ih podržite u svemu, a najviše u smanjivanju stresa - a ove godine ga je bilo puno. Paralelno sama pokušavaš držati sebe i realnost normalnom, održavati posao, a ako ga i nemaš smišljati drugi. Ima nešto u toj borbi da se preživi i da stvari - bez obzira na to što se sve raspada - ostanu relativno normalne. Možda se to sabija u jednu misao - izdržljiva mudrost. Ona se prenosi generacijama. U mojem slučaju od moje prabake do njene praunučice. Važno je preživjeti, ali ipak mislim da je najvažnije sve uzimati s dozom humora i ironije. Ne doživljavati ni sebe, ni sve što se događa previše ozbiljno. Možda je u tome ključ - barem kod mene.
- Osobno sam ponosna na inicijativu #Spasime koja je u kratkom vremenu uspjela promijeniti zakon, dati prostor anonimnim ženama da napokon prozbore o tajnama i nasilju koje trpe, a da se pritom osjećaju zaštićeno. Jako je važno ljudima dati priliku da u sigurnim uvjetima prozbore o traumama. Naši prostori su traumatizirani i ratnim strahotama i krizama egzistencije, našim ljudima treba dati priliku vidljivosti koja ih neće marginalizirati samo zato što imaju bolno mjesto u sebi. Sjećam se kad smo svojevremeno nakon predstave posvećene Luki Ritzu Ovo bi mogla biti moja ulica (ZKM), organizirali radionice nakon predstave za gledatelje. Količina istine i onoga što ih tišti i što su preživjeli bila je nešto što je najviše nakon predstave utjecalo na njih. Sjećam se kako je jedna djevojka rekla: 'Napokon nas netko čuje, hvala vam za to.'
- Ja sam vrlo jednostavna i pragmatična žena. Pokušavam pomoći onima kojima mogu. Kad osjetim da je netko nekorektan prema meni, naprosto se maknem od njega. Ne bavim se tračevima i životima drugih. Pokušavam živjeti tako da sam sretna, da pomognem koliko mogu i da nikoga ne povrijedim s onim što radim, a ako ga i povrijedim, nikada namjerno. Pokušavam živjeti onako kako mi srce nalaže - iskreno, strastveno i do kraja. Živim danas, ne sutra.
- Ne volim sintagme - svi smo mi snažni koliko si damo snage, i ne snažni koliko si snage oduzmemo - bez obzira na rod i spol. Volim vjerovati da kad bismo svi pratili svoje snove i na tom putu bili iskreni prema sebi i drugima, da bismo kao društvo bili i sretniji i napredniji. Sintagma „ženska snaga”, ako već govorimo o sintagmama, skriva se u mudrosti, ili hrabrom tkanju niti vlastitog života, a da pri tome ne žalimo za odlukama, jer ako stojimo iza njih, onda one postaju i naša snaga. Ženska snaga je u odluci.
Položaj žena nažalost nije dovoljno jak, jer često žene same pristanu na neke stereotipe i zatvore se u njih. A puno je stereotipa koji su produkt patrijarhata, i to onog koji se od malih nogu događa najviše u jeziku koji se prenosi generacijama- to jezično prenošenje patrijarhata, npr. o tome kako dječaci ne plaču, kako nose plavo ili kako su snažniji - nužni je stereotip prema kojem već djevojčice oblikuju svoje viđenje svijeta. Svaka majka koja odgaja jednako je odgovorna za patrijarhat jezika kojeg prenosi na svoje kćeri i sinove. Žene mogu puno napraviti za žene, ako to žele.
Hannah Arendt, Susan Sontag, Simone Weil, Virgina Woolf i moja majka Alojzija Rubinić Tomić – ona je moj lik iz nenapisanog romana i uvijek se nađe bar malo u nekom od likova na sceni.
- Predrasuda je unaprijed stvoren pozitivan ili negativan sud i uvjerenje o nekom ili nečem. Takve su prosudbe najčešće neopravdana pojednostavnjenja i osiromašenja svojstava i osobina pripadnika neke socijalne skupine ljudi. Predrasude se najčešće teško mijenjaju i uklanjaju. Osobno se nikad nisam obazirala na predrasude, jer mi je oduvijek bilo važno tko priča, a ne što se priča. Na predrasude kao takve se ne obazirem one su mi nezanimljive jednako kao i tračevi, ja nisam baš dobar izbor za ovo pitanje. Nitko nije imun na predrasude, ali važno ih je u sebi prepoznati i raditi na tome da ih se riješiš.
- Teško je to pitanje, ali odmalena sam željela da svijet oko mene bude mjesto koje pripada svima, koje je ravnopravno, blagonaklono, empatično, koje razumije slabije, tužne, drugačije od većine. I dalje imam te romantične snove zbog kojih me ljudi svih ovih godina čudno gledaju. No, kao što vidite uporna sam, smatram kako i zajedničkim i osobnim djelovanjem možemo bar malo ispraviti svijet i to najviše kroz ono kako živimo, kroz naše postupke i djela koja činimo.
- Moji roditelji su zaslužni za moje samopouzdanje. Ono se gradi u djetinjstvu. Odmalena sam odgajana da pokušam biti poštena, moralna i iskrena i onda kad drugi nisu takvi, i da kad svi okrenu glavu od mene, da znam da to ne govori o meni, nego o njima. I tako sam polako, kroz panoptikum ljudi i svega što sam doživjela, ego odavno stavila na svoje mjesto. Ego je bitan, ako vi mislite da ste bitni, i onda se on rasplamsa. Ja osobno ne mislim ni da sam bitna, ni nebitna, samo pokušavam u svakom trenutku biti odgovorna, savjesna i dati sve od sebe.
- Od svoje šeste godine čitam i pišem, od dvanaeste trčim, a od tridesete volim svog muža i djecu. Volim i radim stvari koje volim. Volite sebe i volite ono što radite – to je najveća briga koju si možete priuštiti.
- Uživam u svom pedagoškom radu sa studentima glume na Akademiji u Osijeku, veselim se dogovorenim projektima koji su zbog korone prolongirani npr. Atelje 212. Veselim se scenariju kojeg s kolegicom Kovačić počinjem pisati na temelju naše uspješnice Magic evening, koju smo radile u Teatru ITD, ali se iskreno najviše veselim kad sa svojom djecom odem u park i gledam ih satima kako jure i uživaju. Volim ih gledati kako postaju ljudi.
- Želim sebi, ali i svima da zdravica U zdravlje, postane dio naše svakodnevice i da smo zdravi. Želim da ljudi imaju što manje strahova i da se više usude učiniti za sebe i druge. Voljela bih da smo svi još više solidarni i da svijet postane empatičnije mjesto.
- Idite tamo gdje ste sanjale da možete otići i pazite što želite jer će vam se želje ostvariti ako dovoljno čvrsto vjerujete u njih. A druga poruka bi bila - nemojte vjerovati u svjetove koji vam drugi određuju, vi postanite svijet i odredite mu granice koje će biti vaše, a ne njihove.
Powered by EUCERIN
Razgovarao: Srđan Sandić
Fotografije: Denis Butorac i Sara B. Moritz
Styling: Lokomotiva by Lana Puljić
Nakit: Karat Jewelry
Kosa: Pervan Hair Salon
Make-up: Seka Kožul
Scenografija: Eventastic Studio